Intervju sa Slobodanom Obradovićem, autorom dramatizacije projekta: Dečja predstava „Robin Hud“

Intervju sa Slobodanom Obradovićem,  autorom dramatizacije projekta: Dečja predstava „Robin Hud“ u produkciji Novosadskog dečijeg kulturnog centra, 19.05.2022. godine.
Intervju vodila MA Senka Petrović, Projektni menadžer NSDKC-a

S.P. Kako je nastao „Robin Hud“ i odakle inspiracija za baš ovu dramatizaciju?
S.O. Dramatizacija je nastala za potrebe istoimene predstave koju je Veljko Mićunović režirao u pozorištu „Boško Buha“. Zajedno smo tragali za naslovom koji bi mogao da bude neočekivan, za junakom koji nije previše poznat mladoj publici, a koji bi mogao da afirmiše vrednosti koje su danas skrajnute. Onda me je Veljko pitao šta mislim o Robinu Hudu i klupko je krenulo da se odmotava.
Bilo je dovoljno da se setim priča koje su me oblikovale u tom najranijem periodu. Jedan od prvih filmova koje pamtim iz detinjstva – „Avanture Robina Huda“ sa Erolom Flinom u glavnoj ulozi snimljen daleke 1938. godine. Klasik. Kasnije sam se zaljubio u strip Harolda Fostera „Princ Valijant“, zatim i u knjigu „Kralj Artur“ Džona Stajnbeka, i kod svakog od njih postojalo je nešto što se dalo prepoznati u „legendi iz šervudske šume“. Jedna specifično iskrena crta viteškog koda, svest o tome šta je pravedno a šta ne, preziranje statusnih simbola i materijalnog bogatstva, želja za slobodom, za istinom, za zajedništvom i za ljubavlju. Tu je naravno bio i nezaboravni Diznijev animirani film, čak i tri verzije romana o Robinu Hudu koje su, svaka na svoj način, pomogle da se iskristališe slika koja je na kraju zaokružena u vidu dramatizacije.

S.P. Kako izgleda profesionalno pisanje dramskih tekstova za decu i mlade?

S.O. Ne mogu da kažem da sam ja profilisan u tom smeru. Pored „Robina Huda“ pisao sam još svoju verziju Kolodijevog „Pinokija“ i za sada još neizvedenu verziju priče „Peća i vuk“, na koju sam veoma ponosan i mislim da će i ona u nekom trenutku doživeti svoje scensko izvođenje. Ako se steknu uslovi, naravno.
U suštini, osim po pitanju scenskog jezika i jezičkih formulacija, mislim da nema razlike u tome da li pišete za decu ili za odrasle. Najvažnije je da pisac bude pokrenut unutrašnjom potrebom. Da oseti izazov. Da bude motivisan. To zahteva da u sebi oživite neku klicu za koju znate da je imate od ranije, ali da nije bilo prilike da joj se posvetite u dovoljnoj meri. U slučaju pisanja komada za mlade, važno je da osetite da imate nešto važno da im saopštite.
A kad kažem „mladi“ uopšte ne mislim na decu. Čovek je mlad onoliko koliko misli i oseća da jeste, toliko znamo. Ne mogu da zamislim da bih sutra mogao da sednem i da pišem neki dramski tekst ukoliko u sebi ne prepoznajem nešto od karakternih osobina junaka. Zato što kao pisac imate obavezu da ih branite. Bez obzira na to da li su oni dobri ili loši.

S.P. Poruka deci i mladima za bavljenje umetnošću?

S.O. Bavljenje umetnošću je stvar odluke koja zahteva brojna odricanja. Spremnost da se prihvate i pobeda i poraz. Dakle, treba i hrabrosti. Ja ću uvek reći da je umetnost nešto najlepše. I na moju veliku žalost – ništa teže. Ili je to barem tako kod nas. Ali baš u tim previranjima, u preprekama, u želji da se borite, da stvarate, da upoznajete nove ljude, da dišete sa njima i da zajedno krojite nešto jedinstveno – to je suština. Da se budite nasmejani i odvažni. Da poštujete druge i da razumete različitost. Da ne mislite o uspehu ili o neuspehu (mada je uspeh naravno bolja opcija), da ne mislite o zaradi (jer je najčešće nema), da se fokusirate na to da svakim svojim postupkom budete što bolja osoba.